Jedna od najboljih stvari koje sam nedavno pročitao je ovo "O sporosti" saradnika Medium-a Savale Nolan.
Nolan piše o prodavnici sendviča koju je posjećivala u Italiji i gospodinu koji je tamo radio za pultom, sam i svojim neužurbanim tempom. Sve što je čovek radio, od zapisivanja narudžbine mušterije do umotavanja gotovog sendviča, radilo se „pažljivo“, „nežno“ i, pre svega, „polako“.
„Shvatio sam da je [njegova] sporost bila ponuda ljubavi i veoma lepa“, piše Nolan. "Takva promišljena - čak i viteška - sporost je sada retka."
Zar to nije istina? Život se osjeća kao da je neprestano užurbano, a većina tih žurnih vijesti je namjerna. Idemo brzo kako bismo mogli uraditi više jer radimo više=je produktivniji, čemu naravno svi moramo težiti. Manje nije više; više je više. Kornjača pobjeđuje zeca samo u basnama. Ili se barem čini da je to preovlađujući etos.
Mislim da je dio modernog tempa života također nusprodukt (ili možda greška) naših omiljenih alata i igračaka.
Tipkanje i slanje poruka su sami po sebi brzi, a čitanje na mreži potiče skeniranje, a ne uranjanje. Internet zna da svraćamo samo na kratke "provjere", a ne na lagane posjete. I tako se kreće brzo, ohrabrujući nas da budemo u toku (i provjerimo ponovo uskoro).
Friedrich Nietzsche, primjećujući promjenu u svojoj prozi nakon što je prešao s olovke i papira na bržu pisaću mašinu - novi izum u to vrijeme - primijetio je da "naša oprema za pisanje učestvuje u formiranju naših misli". Ako nas naše tehnologije neprestano tjeraju da ubrzamo, naši umovi i ponašanje će vjerovatno slijediti naredbe. Primetio sam to kod sebe. Nakon što sam proveo dosta vremena čitajući i odgovarajući na e-poštu, ponekad se osjećam kao lik iz videoigre koji je upio neku vrstu tokena brzine; misli mi se utrkuju, pričam brže nego inače i osjećam se gotovo trzajem od napetosti. Sve su to simptomi povećane aktivacije simpatičkog nervnog sistema (poznatog kao „bori se ili bježi“ sistem), koji se ubrzava tokom perioda stresa.
Sumnjam da sam izvan sebe. Iako postoji iznenađujuće malo istraživanja o efektima različitih onlajn zadataka na aktivnost nervnog sistema, istraživanje u časopisu PLOS ONE otkrilo je povezanost između problematične upotrebe interneta i pojačane aktivacije simpatija. Hronična simpatička aktivacija (što se dešava kada smo hronično pod stresom) povezana je sa skoro svakom bolešću koja muči moderne ljude. Rak, hipertenzija, gojaznost, imunološka disfunkcija, nesanica, depresija i anksioznost postaju vjerovatniji kada je simpatički nervni sistem osobe stalno pojačan.
Mislim da brzo nije problem. (Vježbanje je često brzo i povezano je sa poboljšanom regulacijom simpatičkog nervnog sistema.) Umjesto toga, mislim da nas žurba dovodi u nevolje. Možete se kretati brzo bez žurbe. Ali provoditi previše svog života u žurnom režimu – kada vaš mozak i tijelo pokušavaju krenuti – čini se kao objedinjujući faktor rizika za mentalnu, metaboličku, vaskularnu i endokrinu disfunkciju.
S druge strane, čini se da je sporost protuotrov.
Odaberite oblik terapije stresa ili opuštanja potkrijepljen dokazima — meditacija, svjesnost, joga, tai chi, progresivna relaksacija mišića, vrtlarstvo — i primijetit ćete da je sporost karakteristika. Sve ove aktivnosti potiču smanjenu aktivnost simpatikusa i povećanu parasimpatičku aktivnost, što se često opisuje kao "kočnica" tjelesnog odgovora bori se ili bježi.
Mislim da ne moramo svi da se bavimo jogom ili meditacijom da bismo uhvatili ove prednosti (iako su oboje sjajni). Mislim da su ove prakse postale toliko popularne jer se suprotstavljaju frenetizmu koji je prožimao savremeni život. Alternativni lijek - lakše reći nego učiniti - je da se bavite svojim uobičajenim poslom mirnijim tempom.
I ja radim na ovome. Primijetio sam da često i bez dobrog razloga jednostavno ne dam sebi dovoljno vremena da nešto obavim bez žurbe. Odlazim na sastanke u zadnji čas, brzo se gradim zbog saobraćaja ili drugih zastoja. Ili ću pokušati da spakujem tri stvari u jedno popodne, jureći kroz sve njih s okom na satu, umjesto da izaberem jednu ili dvije i poštedim sebe tog stresa.
Zašto to radim sebi? Siguran sam da je dio toga konstitutivan – baš kako sam upućen – ali također mislim da je ova želja da se više spakuje i uradi više kulturna.
Proveo sam posljednju godinu u južnoj Njemačkoj, a čini se da svi moji prijatelji ovdje žive u nižoj brzini od mojih prijatelja kod kuće. Saznao sam da će sastanak za ručak verovatno trajati dva sata, čak i tokom radnog dana. Nije da moji nemački prijatelji svakodnevno ručaju na duge ručkove. Ali ako će se naći na ručku sa prijateljima, neće žuriti. Da zaista nemaju vremena za to, preskočili bi ručak umjesto da ga pokušavaju ugurati. Pokušavam učiti iz njihovog primjera.
Otprilike sredinom prošlog veka, medicinski istraživači su se zainteresovali za fenomen koji su nazvali "bolest žurbe". Neki su to opisali kao "agresivnu i neprekidnu borbu da se postigne više i više za sve manje vremena", a vjerovali su da to doprinosi srčanim problemima i podstiče nezdravo emocionalno stanje.
"Požuri bolest" je odavno izmakla iz medicinskog leksikona. Možda je vrijeme da ga vratite.
Izvorno objavljeno na mediju.
